U Londonu taksi vozači raspravljaju o muzeju s takvom strašću kao da je riječ o nogometnoj utakmici. Svi su upućeni, svi sve znaju o Tate Modern, najnovijem i jednom od najvećih muzeja moderne i suvremene umjetnosti u svijetu. 

S temom muzeja zadnjih se godina, drži Charles Jencks, naprosto pretjeralo. Fenomen, što ga taj guru postmoderne naziva “bilbaoizmom” aludirajući na društvenu regeneraciju baskijskog glavnog grada zahvaljujući Gehryjevom Guggenheimu, zahvatio je sve dijelove planeta, inače dobrano prekrivenog gustim tkanjem muzeja. Bez obzira prevladava li u njihovu konceptu ideja o muzeju kao sekularnoj katedrali ili se više priklanjaju ideji muzeja kao trgovačkog centra, sve češće se miris hrane iz muzejskih restorana miješa s “uzvišenim” mirisima izložbenih dvorana. Nisu li se mirisi hrane osjećali i u srednjovjekovnim katedralama, pita se Jencks, jer i hodočasnici su nakon duga i naporna puta morali zadovoljiti svoje tjelesne potrebe?